Važno je sačuvati kazališta od komercijalizacije

S početkom rujna završen je drugi intendantski mandat Dubravke Vrgoč, što je povod ovom razgovoru.

Gospođo Vrgoč, kako na kraju drugog mandata gledate na svoj dvostruki intendantski mandat i na Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu danas?

U zagrebački HNK došla sam točno prije osam godine, bez neke jasne predodžbe što me tamo čeka i kako ću uspjeti u onome što sam željela napraviti. Došla sam s desetogodišnjim iskustvom rada u jednom manjem kazalištu koje je imalo i drukčiju repertoarnu orijentaciju i drugu profilaciju publike. Došla sam s mnogo ideja, očekivanja, entuzijazma, s mnogo dobre vjere i dakako strahova. Danas izlazim iz tog kazališta znajući gotovo sve o njemu, s istim entuzijazmom s kojim sam i došla, ponosna na sve ono što sam sa svojim timom, s umjetnicima i djelatnicima napravila, ali ponosna i na samo kazalište i na publiku koja nas je sve vrijeme pratila.

Zadajući si visoke umjetničke i organizacijske ciljeve, tijekom proteklih osam godina vjerovali smo da moramo redefinirati funkciju nacionalnog kazališta, izgraditi jasnu strukturu njegova djelovanja i osigurati znak prepoznavanja koji je godinama izostajao, sa željom da se kazalište više ne obraća samo lokalnoj publici nego da bude vidljivo i prepoznato u državi, regiji, a time i u Europi. Trebalo ga je repozicionirati u rasporedima domaćih kazališta kao mjesto okupljanja progresivnih kazališnih ideja što određuju smjer kazališnoga govora na našim prostorima.

Ambicija nam je bila nacionalno u naslovu teatra prevesti u pojam progresivnoga i time zadržati nacionalno obilježje u kontekstu autentičnoga prinosa hrvatske kulture europskoj te omogućiti ostvarenje susreta između autorskog djela i gledatelja, na način da taj odnos bude što bogatiji i uzbudljiviji kako bi jamčio slobodu umjetničkog stvaranja te njegovu dostupnost što je moguće većem broju ljudi. A naši su rezultati pokazali da smo u tome i uspjeli.

Snimila MARA BRATOŠ

Na što ste osobito ponosni?

Ponosna sam na sve one pomake koje smo učinili, a koji su našu središnju nacionalnu kuću postavili u samo središte ne samo kulturnih zbivanja u našem gradu, nego su je upisali i na mapu prestižnih teatara u ovom dijelu Europe. Iznimno sam ponosna i na umjetnike svih ansambala zagrebačkoga HNK-a, koji su pokazali da mogu odgovoriti na najveće umjetničke izazove i izvođačkim sposobnostima biti ravnopravni kolegama u europskim kazališnim metropolama. O tome svjedoče naša velika gostovanja u Aleksandrijskom teatru i kazalištu Baltička kuća u Sankt Peterburgu, Nacionalnom baletu u Portugalu, Mađarskoj državnoj operi u Budimpešti, Cameri teatru u Tel Avivu, Théâtre de Liègeu, Mittelfestu u Cividaleu na Međunarodnim svibanjskim svečanim igrama u Wiesbadenu, Festivalu europskih regionalnih kazališta u Temišvaru, Kunstenfestivaldesarts u Bruxellesu, Međunarodnom festivalu Janàček u Brnu, Théãtreu Vidy u Lausannei, Teatru Argentina u Rimu te sjajan odaziv publike na svakoj od tih izvedbi.

O tome svjedoče velika gostovanja u prestižnim svjetskim kazalištima te sjajan odaziv publike na svakoj od tih izvedbi. Iznimno sam ponosna i na publiku, koja je nakon dvije i pol godine našega golemog truda da popunimo prazna mjesta u gledalištu počinjala stizati u kazalište te nas je pratila do zadnjeg dana, imajući veliko povjerenje u ono što smo radili. Vratiti publiku u poluprazna gledališta teatra iznimno je teška zadaća, jer je riječ o povjerenju koji se preko noći ne može ustanoviti. U tom smo procesu povratka izgubljenog povjerenja uspjeli i brže nego što sam očekivala i već nakon dvije godine primjećivali smo redove pred blagajnom. U posljednjoj pretpandemijskoj godini, onoj 2019, izvedbe svih naših ansambala bile su posjećene više od 90 posto, što se dogodilo i u prvih šest mjeseci ove godine, po čemu smo doista na prvim mjestima posjećenosti u rasporedima europskih kazališta.

Ponosna sam na naše koprodukcijske projekte, koji su nam i omogućili europsku vidljivost, a potom i pozicioniranje u sam vrh europskog kazališta. Teatri s kojima smo ostvarivali koprodukcijske projekte Fondazione Arena di Verona, Théâtre de Liège, National Theater in Strasbourg, Thalia Theatre in Hamburg, pariškim  Bouffes du Nor Theaterom, Kunstenfestivaldesarts iz Brussels, Opérom Comique iz Pariza, Emilia Romagna Teatro Fondazione iz Bologne, Festivalom Sferisterio Marcerata, IRCAM, L’Opera national du Rhin, French Le Festival Musica, German Ruhrtriennale, Le Grand Thégaincource Luxembourg, München  Kammerspiele... vodeća su europska kazališta i nama je svakako bila iznimna čast biti njihovim partnerima.

Ponosna sam na Festival svjetskog kazališta, koji sam pokrenula 2003. godine s Ivicom Buljanom. U dva desetljeća postojanja Festival je u Zagreb doveo neke od najvećih svjetskih i europskih umjetnika, one koji su mijenjali izglede svjetskog teatra posljednjih desetljeća, ali i mlađe redatelje koji su promijenili izglede ne samo teatarske nego i suvremene umjetnosti uopće. Ponosna sam i na Filozofski teatar koji je vodio Srećko Horvat, gosti su bili neki od vodećih filozofa, književnika, glazbenika i glumaca današnjice. Filozofski teatar privukao je novu, uglavnom mlađu, publiku.

Koje biste predstave i koncerte posebno istaknuli?

Teško mi je izdvajati pojedine predstave, jer su one nastajale po nekom redu koji se izvodio iz potreba vremena i očekivanja publike. Mnogo je faktora utjecalo na njihov uspjeh, a one su proizlazile iz generalnog koncepta koji smo osmišljavali još na samu početku. Ne vjerujem u kazališni repertoar koji se radi u hodu, kao što ne vjerujem u floskule o tome kako se program nacionalnog teatra slaže u pogođenom omjeru klasike i suvremenosti. Po tom principu sva bi nacionalna kazališta bila uspješna, a nisu. Treba promišljati repertoar iz perspektive umjetnika koji su oko kazališta okupljeni, iz pitanja koje postavlja određeno vrijeme, iz zahtjeva onog prostora u kojem se teatar radi, iz očekivanja onih koji ispunjavaju gledališta. Teatar negdje nužno ima i prosvjetiteljsku ulogu, ako već ne odgaja gledatelje, onda ih svakako upućuje i usmjerava prema onoj estetici, onim sadržajima i onoj formi za koju oni koji promišljaju kazalište vjeruju da pogađa i njihov senzibilitet i njihova očekivanja. Broj gledatelja ponajbolje svjedoči o uspješnosti takva koncepta. A ako moram izdvojiti neke predstave koje bi bile amblematske tijekom osam godina mog boravka u HNK-u to su svakako: Gospoda Glembajevi i Ponos i predrasude Lea Mujića, Smrt u Veneciji i Gospođa Bovary Valentine Turcu, Decadance Ohada Naharina, Labuđe jezero i Orašar u koreografiji Vladimira Malahova. U Operi Verdijeve Sicilijanske večernje, u režiji Janusza Kice, Wagnerov Ukleti Holandez u režiji Oliviera Pyja, Puccinijeva Turandot u režiji Ricci/Fortea i Tosca u režiji Marija Pontiggija. U Drami Tri zime Tene Štivičić, u režiji Ivice Buljana, Tri sestre Bobe Jelčića, Ljudi od voska Mate Matišića, u režiji Janusza Kice, Novakov Ciganin, ali najljepši, u režiji Ivice Buljana, Čehovljev Ivanov, u režiji Eimuntasa Nekrošiusa i Idiot F. M. Dostojevskog, u režiji Vasilija Senjina.

U razgovoru za Vijenac u srpnju 2018, na kraju prvog i početku drugog mandata, izjavili ste da kod publike bolje prolaze predstave rađene po predlošcima suvremenih domaćih pisaca nego po klasičnim djelima. Potvrđuje li i iskustvo drugog mandata tu tezu?

U Drami smo upravo suvremenim domaćim tekstovima uspjeli vratili publiku u kazalište. Tri zime Tene Štivičić, Ljudi od voska Mate Matišića, Svaki tvoj rođendan Mire Gavrana, Ciganin, ali najljepši Kristiana Novaka, Gdje se kupuju nježnosti Monike Herceg predstave su koje su svakako obilježile zadnje desetljeće cjelokupnog hrvatskog teatra.

Potaknuti činjenicom da publika dolazi u velikom broju i prepoznaje suvremenu domaću dramu kao najatraktivnije kazališno štivo, odlučili smo 2019. raspisati natječaj za suvremeni dramski tekst te pozvati pisce da napišu dramu koja će biti izvedena na velikoj pozornici HNK-a. Na natječaj je pristiglo 166 dramskih tekstova, a pobjednički tekst bio je Gdje se kupuju nježnosti, dramski prvijenac mlade pjesnikinje Monike Herceg.

HNK u Zagrebu bilo je jedno od rijetkih kazališta u Europi koje je radilo i u vrijeme pandemije. Kako danas gledate na to razdoblje u kojem ste publici dugo vremena omogućili dodir sa živom scenom, ali istovremeno naišli i na žestoke kritike?

Nakon što smo u ožujku 2020. zatvorili kazalište zbog pandemije uzrokovane virusom COVID-19, pokrenuli smo niz projekata kako bismo ostali u kontaktu s gledateljima i olakšali im boravak u izolaciji do ponovnog susreta u kazalištu. Pokrenuli smo On-line kazalište i u nešto više od mjesec dana predstave zagrebačkoga HNK-a pregledane su više od 470 tisuća puta, potom i projekte: Dnevnik izolacije, Nekoliko dana premijere i HNK u vašem kvartu te ustanovili Festival ljetne večeri HNK.

Upravo zbog svih tih ambicioznih programa kojima smo i umjetnicima i gledateljima omogućili teatarski kontinuitet u tragičnim vremenima zatvaranja, jedni smo od rijetkih teatara u Europi koji nisu izgubili publiku i koji se sada ne brinu kako će ih vratiti. A što se žestokih kritika tiče, kao intendant nisam imala pravo zatvoriti kazalište. Kazalište su mogli zatvoriti samo njegovi osnivači, odnosno vlasnici, stoga te kritike vidim kao dio neke druge strategije kojoj je u ovom slučaju pandemija, za razne manipulativne igre, samo pomogla.

Dosta je bilo govora o novoj sceni HNK-a u Adžijinoj? U kojoj je fazi taj projekt? U kakvu je stanju zgrada HNK-a?

HNK je jedino nacionalno kazalište u Europi s trima ansamblima i s jednom scenom. Problemi koji su se generirali godinama upravo proizlaze iz tog skučenog prostora u kojem se svi bore za svoje mjesto na pozornici i svaki se ansambl pritom osjeća uskraćenim i nezadovoljnim. Na inicijativu ministrice Obuljen Koržinek odlučeno je da se nova scena izgradi na prostoru sadašnjeg spremišta HNK-a u Adžijinoj ulici, koje je stradalo u potresu. Trebala bi biti izgrađena nova dvorana s oko petsto mjesta, adaptirani prostor za radionice, multifunkcionalan prostor za druga umjetnička događanja, prostor za funduse kostima i scenografije. Trenutačno se završava adaptacija betonske zgrade u kojoj bi privremeno bile smještene radionice dok se one obnavljaju, a trajno bi to bio prostor za funduse. Ne znam koliko će vremena biti potrebno za realizaciju i dovršenje onoga što je zamišljeno, no ekonomska kriza koja je najavljena sigurno ne upućuje na brzinu dovršetka projekta. S druge strane, nužno je obnoviti zgradu HNK-a, koja je u svojoj 127-godišnjoj povijesti zabilježila samo jednu obnovu 1960-ih. Ne samo da prokišnjava krov nego je toliko je toga u njoj zastarjelo i danas neadekvatno za realizaciju izvedbi kojih scenske potrebe odgovaraju tehnološkim izazovima ovog vremena, da su radovi na njoj i u njoj prijeko potrebni.

Dosta pratite inozemnu kazališnu scenu, koji su glavni izazovi i tematske preokupacije kojima se bave europska kazališta?

Pandemija je uvela neki drugi red i neke druge prioritete u kazalište. Na prijelazu dvaju stoljeća, u vrijeme raznih endizama, vodile su se polemike o tome dolazi li kraj kazališta i hoće li ono preživjeti imperative novih tehnologija. Tada je očito započelo doba u kojem se kazalište gotovo panično počelo tražiti. U dalekom sjećanju ostale su revolucionarne 60-e prošlog stoljeća, kada se vjerovalo da će kazalište promijeniti svijet, potrošila su se očekivanja postmodernog kazališta, kazalište krvi i sperme pospremljeno je u teatarsku povijest kao i postdramsko kazalište, umrli su i velikani kao što su bili Pjotr Fomenko, Peter Brook, Eimunats Nekrošius, Luc Bondy, Patric Chereau... Tijekom dvije godine lockdowna zasitili smo se i digitalnog kazališta. U jednoj Čehovljevoj drami neki lik kaže – „staro je prošlo, novo nije još došlo“. I upravo mi se čini da je ta konstatacija od prije više od sto godina prikladna za ovo kazališno vrijeme. Postoje sjajni redatelji kao što su Thomas Ostermeier, Ivo van Hove, Milo Rau, Christof Marthaler, Frank Castorf, Alexander Zedin, Christiana Jatahy... Govori se o teatru dokumentarizma, teatru održivosti..., no ne postoji zajednički nazivnik koji bi povezao sve što se trenutačno u teatru događa kao što ne postoji neki dominantni trend ili pravac koji bi označio recentni kazališni trenutak. Ono što sam primijetila na ovogodišnjem Avignonskom festivalu i što me razveselilo jest neka smionost u formalnom preispitivanju i razotkrivanju struktura što klasičnih što suvremenih dramskih tekstova.

A što se ostalih izazova tiče, čini mi se da je trenutačno možda važnije od bavljenja temama održivosti učiniti teatar održivim. Postpandemijska kriza u europskom teatru svjedoči o smanjenom broju gledatelja koji se vraćaju u kazalište te o smanjenim budžetima kazališta izazvanim ekonomskom krizom. Postoji veliki strah da će kazališta u neposrednoj budućnosti kako bi opstala biti prisiljena prikloniti se komercijalnim izvedbama, što je golema prijetnja umjetničkom kazalištu, u konačnici i cjelokupnoj budućnosti scenske umjetnosti na koju smo navikli.